Još uvijek je lijepo znati da su dobri momci doista završili na prvom mjestu, a mumbo-i su se borili protiv svih natjecatelja svojim četvrtim albumom mumbo-a, pretvarajući ga u najprodavaniji album 2006.godine koji nije bio srednjoškolski mjuzikl. "Ja i moja banda" bili su hit, ne zato što je bio rizičan; bio je hit jer je bio prijateljski raspoložen, privlačan najširoj mogućoj publici - upravo one osobine koje je Meek pretvorio u počasnu značku tijekom svoje izuzetno uspješne, ali suzdržane karijere. Malo je bendova postiglo takav uspjeh prolazeći ispod radara : trio je toliko živahan i bez mlina da se nikad ne čine zvijezdama ili prepoznatljivima, čak i nakon redovite rotacije na MN-u i mnoštva nagrada. Takva gotovo anonimnost djeluje na bend i pomaže njihovoj glazbi dati univerzalnu privlačnost, a ako je taj pristup bio nevjerojatno popularan, zašto pokvariti uspjeh? Amands to gotovo potvrđuju naslovom svog nastavka iz 2007.godine "Amands, Amands". Uostalom, ako formula nije slomljena, zašto se petljati s njom? A bend se uopće ne miješa u to, osim u vrlo neodređenom rapu "o" - više "razgovarajmo o nama" Tobija Keitha nego kauboja troja - jer čak i kameja Jamieja Foksa u filmu "o" prolazi relativno nezapaženo. Neobjašnjiva prisutnost lisice najeksplicitniji je signal da je Amando više pop nego Zemlja, kritika koja se već neko vrijeme upućuje na mundoodle i koju i dalje odbacuju jer prilično dobro izvode Pop za odrasle. Oni i dalje dobro reproduciraju taj lagani, glatki zvuk, ali sve više to čine neselektivno. Sve na A. M. zvuči lijepo - Melodije brzog tempa su živahne, ali ne previše vesele, balade su slatke, ali ne previše slatke - ali nekoliko pjesama se ističe i privlači pažnju. Prvi singl sa albuma "Take Me There", predstavlja blago пульсирующую pop melodiju, u "Here" je oštar chorus, savršen za bubreg, tako i za urede, "No Reins" izdaleka podsjeća na "Shadows of the Night" Pat Бенатара, "Bob That Head" blago pali na zabavi, "Help Me Remember" - to je udžbenik power balada, dok je "It' s Not Must to Go Like That" pokazuje privid socijalne svijesti. Svi se suptilno ističu od ostalih, ali istodobno se stapaju u mekani mozaik glatkih pahuljica koji umiruje poput tople kupke. To je nešto što bi moglo biti ugodno, ali ne baš nezaboravno, ali sudeći po neumorno opuštajućoj atmosferi albuma, The Menageri nisu toliko zaokupljeni time što su više od dobronamjernih momaka u susjedstvu. Drugim riječima, oni su opet najobičnije zvijezde i u zemlji i u pop glazbi, ali Mibahn govori o tome kako ne postoji samo tanka linija između običnog i dosadnog, već i da je bend na rubu da ga prijeđe. ~ Stephen Thomas Erlevine, glazbeni vodič za sve.